Homoseksualni muškarci u BiH uslijed izuzetno oštre osude šire društvene zajednice danas su toliko sputani u svojim životima da se seksualni život homoseksualaca u našoj zemlji može svesti samo na promiskuitetno ponašanje, zatvorene grupe i uopće život u tajnosti i stahu.
Većina gay muškaraca ne samo da je ograničena na promiskuitetan način ostvarivanja zdravijeg seksualnog života nego je i u potpunosti lišena bilo kakvog emocionalnog ostvarenja (samorealizacije) i ispunjenja.
I ja se osjećam kao da sam nepošteno uskraćen za sve one osjećaje koje zdrav čovjek treba imati u svom životu a koji mi i fale.
To su osjećaj pripadanja nekome, zajedništva, ljubavi, iskrene i otvorene ljubavi, odanosti, vjernosti, emocionalnog zadovoljenja itd.
Muškarcu je takve osjećaje nezamislivo teško pokazivati i potraživati u patrijarhalnom društvu čak i ako je heteroseksualan. I naše je društvo duboko patrijarhalno (iako se događaju i promjene na bolje) i zbog toga je emocionalna ostvarenost (potpunost) muškaraca prilično tabu i stigmatitzirana a sve je još znatno gore ako se radi o homoseksualnom muškarcu (dvostruka tabuiziranost, stigma, osuda, prezir, neprihvatanje, neshvatanje).
Iskreno mislim da je većina homo muškaraca u BiH prema samim sebi osuđivački i stigmatizirajući rapsoložena i skloni su sami sebe getoizirati. Otuda neizlaženje u javnost, neistupanje, neiskoračivanje, zatvaranje u male grupe (tzv. lobiji), opsjednutost seksualnim samoostvarenjem i promiskuitet.
Čak i pod cijenu neispunjenog seksualnog života, odlučujem se za pošten, ispunjen, smislen i zreo život dostojan čovjeka, želim iskrene osjećaje, iskrene ljude i iskrenog samog sebe. Otprilike…
POZDRAV SVIMA KOLIKO NAS IMA
hm
hm right back